8653: FERRARI ENZO 1:10
Podesimo vremeplov na desetak godina unatrag...
Nakon nedavne recenzije
Ferrarija F40, logično je priču nastaviti s još jednom ikonom iz Modene. Ona je s tvorničkih traka počela silaziti 2002. godine, dakle petnaest godina nakon F40, no svoju je LEGO varijantu dobila "već" tri godine kasnije. Posrijedi je, kako njegovi graditelji naglašavaju, Enzo Ferrari, nipošto "Ferrarijev model Enzo".
Baš kao i F40, tako i Enzo spada u najviši ešalon automobila čak i unutar samih Ferrarijevih kriterija. Logički se radi o nasljedniku F50 (koji je pak u toj liniji nasljednik F40), no vizualno je napravio priličan odmak od dva prethodnika i njihovih distinktivnih detalja. Je li taj odmak nabolje ili nagore, predmet je i dan-danas bezbrojnih šupljih rasprava Ferrari-fanatika koje se u krajnjoj liniji svode samo na osobne ukuse. Enzo se pozdravio s gigantskim stražnjim krilom i rešetkastim stražnjim staklom, promijenio recepturu farova, stražnjih svjetala i još mnogo detalja.
U tehničkom smislu se, jasno, radi o najbržem cestovnom Ferrariju svojeg vremena (355 km/h u špici, zahvaljujući ozbiljnih 650 konjskih snaga), a na tronu naj-Ferrarija ga je nadomjestio LaFerrari 2013. godine. Kao i F40, tako i Enzo ima svoje neoborive fanove, koji ga ističu jer se radi o posljednjem über-Ferrariju koji se još oslanjao samo na benzinski motor (atmosferski V12), bez elektrike. Protivnici pak tvrde da je konstruiran s previše kompromisa u smjeru luksuza (klimatizacija, servo, komfor, itd.), dok su F50 i, naročito, F40 bili "propisni" sportski automobili kojima je apsolutno sve bilo podređeno performansama. A vozač, ako mu je vruće ili želi ventilaciju ili tepihiće, nek' si kupi Mercedes.
Bilo kako bilo, u 2005. godini LEGO je lansirao dvije varijante Enza: jedan "System" model u mjerilu 1:17 (set
8652), te veći i ozbiljniji 1:10, set
8653 koji sam dosta kasnije nabavio kombinacijom znatiželje i oktanofilije. O njemu je ovdje riječ. Set je inače službeno klasificiran pod Racers temu, no i iz daljine od kilometra gledano kroz staklo šaltera na željezničkom kolodvoru Prašinaca Donjih, očito je da se radi o kamufliranom Technicu. Od 1358 dijelova od kojih se sastoji, manje od njih četrdeset
nisu čistokrvni Technic.
Sav taj Technic tako donosi i svoje funkcionalnosti ― Enzo može skretati kotačima povezanima s volanom u kabini, dok mu stražnji kotači kroz diferencijal pokreću V12 motor smješten otprilike na isto mjesto kao i kod pravog Enza, nijansu ispred stražnje osovine. Nadalje, stražnji se poklopac motora može podići, i vrata se otvaraju. Vrata su zapravo mala pričica za sebe, jer ne samo što se otvaraju polu-ukoso-gore™ kao i kod originala, već ih polako i elegantno otvaraju pneumatske amortizirane opruge, ne baš često viđena kockica
32181c2. Set doduše koristi
dijelove za ovjese, ali oni su čvrsto fiksirani tako da ne možemo to nazvati "pravom" funkcionalnošću.
Dižete li obrve u izrazu "I... to je to?", niste jedini.
Za jedan načelno Technic automobil veličine 48x23
studa, visine 11, mora se priznati da je to malo kratki domet. Naročito u usporedbi, primjerice, s
8070 slične veličine, koji u odnosu na Enza izgleda kao vanzemaljski svemirski brod sa svim svojim motoriziranim funkcijama i drangulijama ― a manje dijelova. No u LEGO Groupu nisu blesavi, već su dobro slutili da bi plasiranje ovog seta službeno pod Technicovom zastavom izazvalo masovnu konsternaciju među zagriženim Techničarima. Prema tome je, kao što je spomenuto, Enzo lukavo svrstan pod Racers, gdje očekivanja nisu tako beskompromisno visoka. Ionako bi se moglo argumentirati da je za ovaj set dizajn također bio od natprosječne važnosti, radi čega su funkcionalnosti, koje uvijek moraju biti balansirane s izgledom, morale nužno malo trpiti.
Kako, onda, kotira taj dizajn koji je uzeo danak mehanici? Koliko se može vidjeti i po fotografijama, on je dovoljno dobar da će ga Ferraristi prepoznati bez naročite muke (prije metodom eliminacije nego asocijacije), ali ipak ostavlja pomalo kiseo okus, naročito ako vam je onaj prekrasan F40 zadnje što ste prethodno vidjeli. Stražnji kraj je još kako-tako modeliran s obzirom na ograničenja Technic dijelova, ali prednji mi nikad nije pošteno "legao". Vidi se kako je konstruktor pokušao kombinirati zakrivljene ploče s mekanim osovinama kako bi dao dojam karakterističnih prednjih kontura Enza, ali rezultat je preuglat i pomalo okljaštren. Nije da ne izgleda dobro za jedan općeniti Technic model, već nije naročito uvjerljiv u ulozi Enza. Tko želi argumentirati da je nemoguće u sferi Technica vjerno reproducirati suptilne automobilske konture, neka prije toga posjeti
Crowkillersove stranice.
Sumirajte funkcionalnosti i dizajn, i doći ćete do zaključka da je ključni problem ovog seta ― konflikt namjera. Zasnovan na Technicu i njegovim nerijetko nezgrapnim pločama, jednostavno se dizajnom ne može mjeriti sa "System" krasotama, među kojima je i F40. S druge strane, morao je svejedno izgledati što sličnije originalu, što je opet reduciralo mogućnosti nakrcati unutra zanimljive funkcionalnosti. Technic je izvrsna tema (i sâm sam najaktivniji upravo u njoj), ali nije najsretnije rješenje za kad treba beskompromisno očito skidati dizajn nečeg postojećeg: obično van ispadne nešto što nit' radi kao propisni Technic, nit' izgleda kao propisni System. Nešto kao ono kad kuhar zaboravi grah-čorbu na vatri, i onda hitno spašava situaciju prerađujući je u zapečeni pivnički grah... na kraju ne valja ni kao čorba, ni kao pivnički.
Dosta negativizama, jer ima ovaj set i svojih prednosti. Iako je namjera velikog udjela njegovih vlasnika držati ga kao izložbeni model, ako ga ipak odlučite pretvoriti u građevni lager, dobro ćete proći. Donosi popriličan broj standardno korisnih Technic dijelova u crvenoj i crnoj boji, s dodatkom egzotičnih spomenutih pneumatskih amortizera, te peterokrakih
insertova za naplatke s kojima svaki, ali baš svaki automobil koji koristi ove kotače instantno izgleda opakije. (Rječnikom preprodavača rabljenih automobila: odmah izgleda 3000€ skuplje.) I ranija generacija ploča, sa svojim žljebovima i rupama bi mogla nekima biti interesantna.
S obzirom da nema nekakvih vanzemaljskih funkcionalnosti, ovaj Enzo nije ni naročito kompliciran za gradnju. Nema velikih koraka gdje treba odjednom povezati pet spojeva i sedam osovina dok s preostala dva slobodna prsta između provlačimo dvije pneumatske cjevčice i tri kabela. Knjižica je uobičajeno jasna. Od korištenih tehnika gradnje, mogli bismo reći da je tu posrijedi "standardna receptura", s izuzetkom vrata koja se oslanjaju na kuglaste spojnice i prilično su dobra lekcija kako ih vješto koristiti za pomake pod egzotičnim kutovima.
Sama je konstrukcija, ne treba nas začuditi, prilično čvrsta. Radi nedostatka ovjesa šasija nije baš otporna na kaskadersko skakanje preko pragova i rubova tepiha, ali dobro trpi jurenje po glatkoj površini. S obzirom da je šasija bazirana na učvršćenim Technic šipkama, ako se ovaj Enzo sudari s F40, slutim da će prije F40 biti taj koji ima totalku.
Sve u svemu, dojam o 8653 je koktel prednosti i nedostataka. Nije za odbaciti kao pucanj u prazno, ali nije ni odlikaš. Najveći mu je problem, kako je rečeno ranije, što pokušava biti istovremeno model-set i Technic, a onda ne fascinira ni modelare ni tehničare. U tom je smislu
Ferrari 599 dvije godine kasnije otišao osjetno dalje, jer s podjednakim spektrom dijelova izgleda prepoznatljivije (barem meni), a nije kraći ni po funkcionalnostima. Kao izložbeni model za vitrinu bih zapravo, da moram, birao njega.
Jesam li samo postao razmažen nakon F40 i drugih novih setova koji izgledaju kao skulpture na kotačima? Možda ― na vama je da procijenite. Ali uzmite u obzir da dobar dio Ferrarista nije bio presretan Enzom još 2005. kad je izašao na tržište.
No ako ste ljubitelj modenskih krasota, ili trebate dobru količinu crnih i crvenih standardnih Technic dijelova, 8653 bi vam mogao biti zanimljiv, premda dobro očuvani setovi održavaju malo neprirodno visoku cijenu radi kolekcionarske vrijednosti, dok su novi, neotvoreni samo za milijardere. (Baš kao što će to za desetak godina biti neotvoreni F40.)
(U kraćim crtama.)indeksirano